Upoznajmo prirodne sastojke

Akai

Akai

Akai bobicama pripisuje se izvanredno djelovanje na ljudsko zdravlje, zahvaljujući vrlo visokom sadržaju antioksidansa, koji su prisutni u deset puta većoj koncentraciji u odnosu na drugo voće bogato antioksidansima.

Akai je palma koja izvorno raste u nizinama Amazone s malo poplava. Njezine male, tamnoljubičaste, skoro crne bobice imaju veliku košticu oko koje je uljasto meso i fibrozna ljuska. Bobice rastu visoko u skupinama gustih grana. Akai je vrlo blagog okusa, poput zobi ili čokolade te okusom slatkoće bobica.

Izvor : Ivan Lesinger : Kućna biljna ljekarna, 2012., Izdavač : Adamić d.o.o., Zvonimirova 20A, Rijeka

 

Aloe vera

Aloe vera

Aloe vera je zeljasta biljka, hranjiva i mesnata, gustog, debelog lišća, blijedozelene boje sa dugim bodljama. Iako je vrlo slična kaktusu spada u porodicu ljiljana. Sadrži jaku gorku tvar, emodin, biogene stimulatore koji pojačavaju obrambene snage organizma, vitamine, minerale, amino-kiseline i enzime. 

Ona je jedna od najstarije poznatih ljekovitih biljaka, a spominje se čak i u bibliji (PSALAM 45:8). Njenu ljekovitost poznavao je Hipokrat, "otac" suvremene medicine. Egipćani su je koristili kao lijek, a Kleopatra je upotrebljavala gel od aloe vere kako bi zadržala mekoću i glatkoću kože. Aloe vera danas ima široku primjenu u medicini, sportu i kozmetici, ponajprije stoga što je prirodni izvor mnogih hranjivih tvari potrebnih za zdravlje i vitalnost. Njeno svojstvo da zacijeljuje rane poznato je bilo još u 4.st prije Krista. 
Povećava tok krvi prema ozljeđenim područjima i stimulira stanice kože odgovorne za zacjeljivanje rana. Pomaže kod opeklina i ozeblina jer sprječava odumiranje tkiva, a čak može pospješiti i rast nove kože. Kao efektivan antioksidans koji upija slobodne radikale štiti kožu od x zračenja, odnosno radijacije. Aloe vera ima jako hidratizirajuće djelovanje, najbolji je ovlaživač kože, pa pomaže kod psorijaze i ekcema. 

Izuzetno je učinkovita i kod problema sa probavom i želucem (čir na želucu i dvanaestercu). Osobama sa povišenim šećerom u krvi uzimanjem aloe vera stanje se popravlja čak i do 45%. Prirodna je pomoć kod artritisa, reumatoidnog artritisa i reumatoidne groznice. Sveukupno gledano izuzetno povoljno djeluje na cijeli organizam. Potiče oslobađanje prirodnih tvari koje pokreću djelovanje imunološkog sustava. Američki farmaceut B. Coates 1964. prvi je uspio napraviti ekstrakt aloe vere i prirodno stabilizirati gel, a da pritom sačuva sve hranjive sastojke. Tako da danas možete osjetiti blagodati ove vrijedne biljke pretočene u kapsule. Može se koristiti lokalno i oralno. Kao najbolji prirodni ovlaživač vanjskom upotrebom gel od aloe vera omekšava kožu i usporava stvaranje bora. Osim toga potiče tvorbu kolagena i štiti epidermu. 

Upravo stoga aloe vera je važan sastojak krema za lice i proizvoda za osobnu higijenu.

Izvor: Nikola Gelenčir: Prirodno liječenje biljem i ostalim sredstvima, 1982., Izdavač : Znanje d.o.o., Zagreb

 

Smokva

Smokva

Smokva - sočna, slatka i ljekovita - prava je mediteranska kultura. Smokve se smatraju namirnicom korisnom za zdravlje i pomoć u prevenciji i terapiji bolesti modernog čovjeka. Bogate su mineralima kalcijem, magnezijem i kalijem. Magnezij štiti organizam od štetnog utjecaja psihičkog stresa, napetosti, straha i depresije. Bogat su izvor prehrambenih vlakana, naročito onih topljivih u vodi. Vlakna pomažu pri sniženju razine glukoze i kolesterola u krvi, a ujedno povoljno djeluju na regulaciju probave.

Poznato je laksativno djelovanje svježe i suhe smokve još iz antičke i stare pučke medicine. I danas se upotrebljava kao najprirodniji laksativ koje ne ostavlja nikakve posljedice, a nema opasnosti niti od mogućeg iritiranog proljeva. Reguliranje stolice svježom ili suhom smokvom uvijek je dobra i korisna preporuka. Bolje je od uzimanja jakih laksativa koji stvaraju naviku i potrebu stalnog uzimanja. Povremene zatvore stolica možemo otkloniti kompotom od suhe smokve ili od suhih šljiva, kao i njihovom kombinacijom. Jače ili kronične zatvore rješavamo kombinacijom smokve, šljive i lista sene. Od velike je važnosti znati koristiti prirodne namirnice u otklanjanju konstipacije - kroničnog zatvora, radi svakodnevne autointoksikacije organizma (trovanja vlastitim otrovima), a da ne govorimo o svakodnevnoj potrebi prevencije. Tako se detoksikacijom prevenira rak i unose se raznovrsni antioksidansi u borbi protiv slobodnih radikala i održavanja što boljeg zdravlja. 

Izvor : Josip Gelenčir, Jasenka Gelenčir : Atlas ljekovitog bilja, 1991., Izdavač : Prosvjeta d.o.o., Zagreb

 

Šljiva

Šljiva

Suhe šljive su izrazito korisna namirnica koja ne uživa veliku popularnost zbog svojeg nedopadljivog "smežuranog" izgleda. Osim što sadrže vitamine A, C, B1, B2, B6 i E te brojne fitokemikalije, izvor su minerala kalcija, željeza, kalija i prehrambenih vlakana. Znanstvenici ukazuju na veću apsorpciju željeza kod redovite konzumacije svježih i suhih šljiva, što se pripisuje vitaminu C koji se uz željezo nalazi u tom plodu.

Šljive su prirodni laksativ, te aktiviraju crijeva na rad. Njihovim konzumiranjem skraćuje se vrijeme zadržavanja facesa u organizmu, te time smanjuje rizik od reapsorpcije toksina. Upotrebljavaju se pri odvikavanju starijih osoba od upotrebe sintetskih laksativa. Zbog sadržaja antioksidansa i neprobavljivih prehrambenih vlakana, suhe šljive imaju i povoljan učinak na zdravlje srca i krvnih žila, a neke studije pokazale su da bi mogle biti korisne i za prevenciju karcinoma debelog crijeva. 

Izvor : Ivan Lesinger : Liječenje voćem, 2006., Izdavač : Adamić d.o.o., Zvonimirova 20a, Rijeka

 

Rogač

Rogač

Rogač se koristi u ljudskoj prehrani već više od 4000 godina, a najvjerojatnije je upravo rogač bio hrana iz biblijskih vremena. Smatra se da se njime hranio Ivan Krstitelj.

Često se koristi kao zamjena za kakao i kavu, jer ne sadrži kofein i teobromin. Također je ukusna i zdrava alternativa čokoladi zbog svoje prirodne slatkoće.

Rogač je u dijetoterapiji 1941 god. počeo koristiti španjolski liječnik Ramos, jer je uvidio da djeca koja se hrane rogačem rijetko imaju probavne probleme. Rogač sadrži visok udio vlakana te zbog toga podupire vrlo dobar sastav crijevnih bakterija. Stolica se formira ubrzo nakon konzumiranja rogača.

Izvor : Josip Gelenčir, Jasenka Gelenčir : Atlas ljekovitog bilja, 1991., Izdavač : Prosvjeta d.o.o., Zagreb

 

Kadulja (lat. Salvia officinalis L.)

Kadulja (lat. Salvia officinalis L.)

Kadulja je aromatični višegodišnji sredozemni polugrm koji naraste od 30 do 40 cm. Listovi su ovalni i uski, sivkasto zelene boje, baršunasti i dlakavi s obje strane te dugi do 8 cm. Dvousnati cvjetovi na vrhovima stabljike tvore klasaste pršljenove. Cvate od svibnja do lipnja modroljubičastim cvjetovima. Raste samoniklo na suhim i kamenitim priobalnim terenima. Voli sunčana mjesta, osjetljiva je na vjetar i hladnoću. Zimi se smrzne do korijena iz kojeg u proljeće niknu guste lisnate stabljike.

Kadulja sadrži kalcij, kalij, natrij te eterično ulje čiji su sastavni dijelovi cineol i kamfor. Sadrži i gorku tvar karnozol, triperpenske kiseline, flavone i tanin. Najcjenjenija je dalmatinska kadulja zbog velikog sadržaja eteričnog ulja čiji je glavni sastojak tujon (30-60%) koji joj daje snažan karakterističan miris. Cvijet kadulje omiljena je ispaša za pčele, a njen med jedan od najljekovitijih medova.

Tujon kao glavni sastojak eteričnog ulja kadulje, koji joj daj snažan karakterističan miris, djeluje antiseptički, ali u prevelikoj količini može biti otrovan za centralni živčani sustav. Aromatićni grmić kadulje može se uzgajati i u cvijetnom loncu, na toplom u zavjetrini. Osjetljiva je na suvišnu vlagu i mraz. Biljka najviše eteričnog ulja sadrži u doba neposredno prije cvatnje kada se sakupljaju vršni dijelovi biljke. Suši se nekoliko dana na suhom, tamnom i prozračnom mjestu. Osušeni listovi i cvjetovi trebaju se čuvati u zatvorenim posudama na tamnom mjestu.

Stara rimska izreka kaže: "Zaprijeti li smrt, po kadulju u vrt". Karlo Veliki toliko je cijenio ovu biljku zbog svoje ljekovitosti da je naredio uzgajanje kadulje u cijelom kraljevstvu. U srednjem vijeku uživala je veliki ugled jer se smatrala sredstvom za produženje života i protjerivanje zloduha.

Izvor : Ivan Lesinger : Kućna biljna ljekarna, 2012., Izdavač : Adamić d.o.o., Zvonimirova 20A, Rijeka

 

Smilje (lat. Helichrysum arenarium L.)

Smilje (lat. Helichrysum arenarium L.)

Smilje je mediteranska biljka koja raste na sunčanim kamenjarima, duž istočne obale i po otocima Jadrana. Južnodalmatinsko smilje najbolje je kvalitete. Na otoku Hvaru najviše smilja raste između gradova  Hvara i Jelse. Još u Homerovo vrijeme Grci su cijenili smilje kao odličan lijek za rane, a u narodnim pjesmama se smilje spominje kao lijep i mirisan cvijet za kićenje djevojaka i momaka. U kozmetici se vjeruje da ima pomlađujuća svojstva, jer stimulira stvaranje kolagena. Nazivaju ga eliksirom mladosti. Djeluje protiv bora te revitalizira i regenerira umornu i zrelu kožu izloženu vanjskom i unutarnjem stresu (anti-ageing učinak). 

Izvor: Nikola Gelenčir: Prirodno liječenje biljem, 1971., Izdavač : Znanje d.o.o., Zagreb

 

Lavanda (lat. Lavandula officinalis)

Lavanda (lat. Lavandula officinalis)

LAVANDA  (LAT.  LAVANDULA OFFICINALIS)

   Lavanda je višegodišnji polugrm visok oko 60cm. Ljubičasti cvjetovi grupirani su u vršne klasove i cvatu sredinom ljeta. Najbolje uspjeva u toploj sredozemnoj klimi. U Hrvatskoj uzgoj lavande najbolji je na otoku Hvaru.

   Cvijet lavande primjenjuje se oralno i lokalno. Čaj od cvjetova koristi se za umirenje i ublažavanje probavnih tegoba. Ipak, danas najčešće koristimo eterično ulje. Lavanda sadrži 1-3% eteričnog ulja kojem je glavna sastavnica linalilacetat. Ulje je bezbojna ili žućkasta tekućina, ugodnog mirisa i aromatična ljuta okusa. Primjenjuje se uglavnom lokalno i ima antiseptičko i analgetsko djelovanje tako da ima zaista široku primjenu. Sastojak je različitih linimenata za utrljavanja kod reumatizma, bolova u mišićima i zglobovima. Također se upotrebljava u proizvodnji kozmetike, različitih ljekovitih masti (protiv akni, dermatitisa, ekcema,…), ali i kao prirodni konzervans jer ima antimikrobno djelovanje. Koristimo ga kao insekticid u zatvorenim prostorima .

    Lavanda se koristi više od 2000 godina, a porijeklom je s grčkih otoka. Legende kažu da je Kleopatra uz pomoć lavandine vodice zavela Cezara, a francuski kralj Charles IV volio je spavati na jastucima punjenim lavandinim cvjetovima jer bi lakše utonuo u san. 

Izvor: Nikola Gelenčir: Prirodno liječenje biljem i ostalim sredstvima, 1982., Izdavač : Znanje d.o.o., Zagreb

 

Ružmarin (Lat. Rosmarinus officinalis L.)

Ružmarin (Lat. Rosmarinus officinalis L.)

 RUŽMARIN (LAT. ROSMARINUS OFFICINALIS L.) 

   Ružmarin je trajni zimzeleni grm, visok i do 2m. Između listova razvijaju se mali cvjetovi svijetloplave do plavoljubičaste boje. Cvate tokom cijele godine. Miris cvjetova i cvjetnih vrhova grančica je jak i nalik na kamfor, dok je okus ljut, pomalo gorak i aromatičan. Uglavnom raste na sunčanom kamenjaru, u makiji mediteranskog područja.

   Postoje zapisi da se ružmarin uzgajao već 820. godine u vrtu samostana St.Gallen u Švicarskoj. Bio je svadbeni ukras, ali i simbol smrti. U starom vijeku koristi se kao ukrasna biljka i začin, a tek u srednjem vijeku postaje važnija ljekovita biljka.  Ljekoviti oblici primjenjuju se oralno i lokalno. Djeluju na bolji protok krvi pa se rabe u terapiji tegoba cirkulacije. Oralno ga koristimo kod tromosti želuca i digestivnih smetnji, flatulence, ali poboljšava i apetit i lučenje želučanog soka.

   Eterično ulje dobije se parnom destilacijom vršnih dijelova u cvatu ružmarina. Bistra, bezbojna tekućina, ugodnog i osvježavajućeg mirisa te gorkog, kamforastog okusa. Ulje se upotrebljava oralno i lokalno. Odličan je antiseptik, pomaže kod tegoba cirkulacije, primjenjuje se u prehrambenoj industriji kao antioksidans i kao mirisna komponenta u proizvodnji kozmetike. 

Izvor : Ivan Lesinger : Kućna biljna ljekarna, 2012., Izdavač : Adamić d.o.o., Zvonimirova 20A, Rijeka

 

Eukaliptus (Eucalyptus globulus L.)

Eukaliptus (Eucalyptus globulus L.)

EUKALIPTUS (EUCALYPTUS GLOBULUS L.)

   Eukaliptus je zimzeleno drvo koje u svom prirodnom staništu može narasti do 100m. Ima razvijenu krošnju, u kojoj se razvijaju dvojako oblikovani listovi. Potječe iz Tasmanije i Australije, ali raste i u drugim toplim krajevima. U Hrvatskoj ga možemo naći na Lošinju.

   Jakog  je mirisa, okus je aromatičan, sličan kamforu.

   Eukaliptus se najčešće koristi u liječenju prehlade, bronhitisa, pa i astme. Eukaliptusovo eterično ulje ima antiseptičko svojstvo – djeluje na sluznicu i kožu blago podražujuće. U obliku pripravaka za utrljavanje eukaliptusovo se ulje rabi i za ublažavanje bolova izazvanih reumom i kod glavobolje.  Zbog antiseptičkog djelovanja rabi se i u kozmetici za izradu preparata za njegu usta i zubiju. Mala djeca i dojenčad ne smiju se inhalirati s eukaliptusovim uljem, niti se smije lokalno primjenjivati.

   Drvo eukaliptusa nezaobilazan je dio australskog obzorja već milijunima godina. Istraživanja biologa upućuju da je eukaliptus kao vrsta vrlo star i da je opstao zahvaljujući građi i sposobnosti prilagođavanja teškim uvjetima. Visinom, građom i mirisom privukao je posebnu pozornost Sir Josepha Banksa, slavnog botaničara Cookove ekspedicije, koji je 1770. g. opisao ovo drvo. U Europu ga je donio u 19. stoljeću njemački botaničar Ferdinand von Müller. On je prvi ustvrdio da se njegovo ulje može rabiti kao sredstvo za dezinfekciju.  

 

Izvor : Josip Gelenčir, Jasenka Gelenčir : Atlas ljekovitog bilja, 1991., Izdavač : Prosvjeta d.o.o., Zagreb